Bio je to filmski trenutak. Ilicu je obasjavalo sunce u zalasku, šarmantna djevojka s prizvukom ženstvenog retro stila gura bicikl. Duge sjene, njezina graciozna pojava. I objektiv Style Zagreba.
Iz slučajno zabilježenog trenutka izrastao je i jedan od najljepših razgovora o modi koji smo dosad imali priliku voditi. Upoznajte 26-godišnju studenticu dramaturgije Teu Matanović koja ne pati na logotipove pa joj je svejedno piše li Armani ili burek, a na lošu kopiju dizajnerske torbice, koju posjeduje, dopisala je flomasterom ”fake”.
Ipak, moda za nju nikako nije površna i o tome smo se nadugo raspričali. A takav smo nastavak u stvari i očekivali čim smo na stranicama Akademije na kojima se predstavljaju studenti dramaturgije pročitali njezin osobni opis:
”Rođena, živi i radi.”
Tea, kako komunicirate ti i moda? Kakvu odjeću nosiš i gdje je najčešće pronalaziš?
Čini mi se da je suvremeni svijet satkan od politike menadžerstva i sveopće trgovine – svijet je izrastao u jednu veliku shopping halu. Društvene mreže, novine, obrazovanje, politika i političari – svi nešto nekome uvaljuju i prodaju pod raznoraznim krinkama. Pala je i kultura i umjetnost i moda u tu kapitalističku mrežu u kojoj se ne zna tko je veća neutaživa neman – kapitalizam ili mi ljudi.
Pokušavam educirati svoju potrošačku svijest jer, nažalost, ne možemo lako pobjeći od globalnog socio-ekonomskog poretka pa izbjegavam podržavati direktnu vezu mode i kapitalizma. Ne marim za logotipove na satovima, remenima, naočalama, hlačama – na vizualno-semiotičkoj razini meni je svejedno piše li Armani ili burek. Razlika je samo u marketingu.
Posljedično tome, nećete me nikada vidjeti u brendiranoj odjeći. Posjedujem jednu lošu kopiju Michael Kors torbe pa sam ispred logotipa markerom napisala fake: bila je to kupovina kao modni statement protiv takozvanog conspicuous consumption ili upadljive potrošnje. Čini mi se da se danas previše izjednačava skupo i lijepo – tom logikom samo sebe svodimo na pijune u kapitalističkoj igri ”novčane ljepote”.
Volim nositi rabljeno – u ormaru imam maminu, tatinu, bratovu, prabakinu odjeću… Generalno smo zagušeni hiperprodukcijom hrane, tehnike, odjeće te smo postali ovisni o kultu novoga. Previše se toga proizvodi, kupuje pa baca.
Jednom kada ću imati stabilnije financijske prihode u životu, podržavat ću hrvatske studente modnog dizajna kupovinom njihovih odjevnih tvorevina jer je bitno razmišljati koga podržavamo potrošnjom. Studentski život je skroman pa ću do boljih financijskih vremena koji će mi omogućiti da podupirem lokalni ručni rad, govoriti ovo: živjeli buvljaci i razmjena odjeće!
Uostalom, visoka moda je mrtva – današnji dizajneri prodaju svijetu filozofiju života te apropriraju uličnu modu. Zato volim streetstyle – danas nema modnijeg od toga.
Gdje pronalaziš inspiraciju za odijevanje? Postoji li netko čiji stil voliš?
Moje je odijevanje prvenstveno praktične, potom estetske naravi, pa je inspiracija zapravo modernističko načelo form follows function. Volim se šaliti da većinu vremena nisam u modi već se samo odijevam.
Volim krojeve i tkanine koje me ne podsjećaju na to da česti ponoćni posjeti pekarama ostavljaju traga na obujam moga tijela. Od krojeva volim komotnije suknje i haljine, a od materijala preferiram elastinska vlakna jer me ne špotaju ako dobijem kilu-dvije.
Prije studija dramaturgije studirala sam modni dizajn – tamo sam imala čast i priliku upoznati divne ljude kojima je moda osobni estetski doživljaj bez da podilaze vrijednostima građanske srednje klase. Među njima je dizajnerica i umjetnica Mia Miletić nekako najviše iskakala kao guru radikalnih ideja u konceptu današnje suvremene mode – svi smo se kolektivno zaljubili u njenu ekspresiju mode na njezinom tijelu. Njen identitet bio je promjenjiv, ona je nosila i dizajnirala svoje tijelo, ne samo odjeću jer je modu činila ona sama, a ne odjeća kao obični estetizirani artefakt.
Obožavam sav rad Silvija Vujičića, pa i njegov modni dizajn. On pobija sve konvencionalne definicije što to moda jest, potvrđuje njenu nestalnost, fluidnost i nemogućnost uklapanja u neki čvrsti sustav. Subjektivno, ali čvrsto rečeno, on je za mene najveći živući hrvatski umjetnik.
A možeš li za sebe reći da pratiš trendove?
I kada ne pratimo trendove, pratimo ih. Mislim da je ljudski život samo jedna velika mijena trendova pa je odgovor na pitanje – da. Pratim trendove, htjela to ja ili ne.
Kako želiš izgledati ovog proljeća?
Želim izgledati inteligentno, sretno i samoj sebi lijepo, što ne uključuje samo izgled tijela već i svega onoga nevidljivoga što me čini Teom Matanović.
Koliko ti je bitan tvoj modni stil?
Kada imam viška vremena i manjak samopouzdanja, vrlo mi je bitan.
Je li ti priča o modi i stilu za tebe na neki način površna?
Moda jest u svojem strukturalnom funkcionalizmu površna – no ne možemo je primitivno svoditi samo na proizvodnju, potrošnju i distribuciju. Površnost i trivijalnost više govori o srži naše kulture, no moda je sama po sebi daleko od toga.
Simbolički može odavati interakciju između odnosa individue i svijeta.
Prilično si visoka, kakve cipele voliš nositi – ravne ili potpetice?
Visoka sam 178 centimetara i volim nositi visoke pete onda kada želim biti što dalje od ovoga svijeta, a to je često.
Nosiš li tenisice u gradskoj verziji?
Nosim.
Šminka? Kako izgleda tvoj dnevni look?
Svako jutro imam istu rutinu crtanja autoportreta na licu: BB krema, impasto nanos korektora, crni tuš na kapcima zaokružen trepavicama koje sam uvila maskarom, rumenilo i mat ruž boje breskve. Nemam vremena i hrabrosti biti spontana i eksperimentirati pa je moj makeup vrlo dosadan. Tu i tamo postane malo slobodniji i ekspresionistički kada ga ”pokvarim” suzama. Puno cmizdrim. Kažu da je to dobro za higijenu oka.
Kako se tvoja kosa nosi s tobom, a i ti s njom: farbaš li se, feniraš, peglaš? Sama ili kod frizera?
Kosa mi je duga i iste duljine već godinama jer sam sva vertikalna – visoka, duga, produljena. Mama me obožava korigirati i popravljati pa njoj dopuštam i da intervenira na mojoj kosi – ona me šiša. Tako smo obje sretne i neposvađane. Ne bojim kosu jer su rezultati često nepredvidivi te mi se, najiskrenije, ne da imati svako jutro u ogledalu podsjetnik na još jedan loš životni odabir.
Je li bicikl slučajan na ovoj slici? Zašto si ga gurala Ilicom kada sam te srela?
Vozim bicikl iz dva jednostavna razloga – it runs on fat and saves you money. Uostalom, povijesno gledano, bio je sredstvo u emancipaciji žena krajem 19. stoljeća. Lijep je osjećaj svakodnevno se koristiti simbolom emancipacije i promjene. No najbitnije je da te bicikl podsjeti koliko daleko možeš dogurati vlastitim trudom – vrlo lako se možeš izbaviti iz depre najobičnijim pedaliranjem kada se zaredaju loši dani zbog kojih misliš da je tvoj trud beznačajan.
Gurala sam ga Ilicom jer sam htjela usporiti trenutak svoga prolaska, da malo bolje percipiram okolinu. U suton je Ilica neuobičajeno lijepa, a pogled na sve te slučajne prolaznike oko mene dao mi je tračak nade da Hrvatska možda i nije tako loše mjesto za život. Bila sam uvjerena da ću kad narastem biti emigrant. Ali o tome drugom prilikom.
