Multimedijalna izložba u Galeriji Kranjčar jednostavna i izravna naziva Intima okuplja te u vizualno/mentalne dijaloge postavlja radove desetak suvremenih autora odnosno autorica različitih generacija.
Izložba ostaje otvorena do 5. prosinca 2020. i može se pogledati u radnom vremenu galerije (ponedjeljak – petak 11:00 – 13:00; 15:00 -19:00; subota 11:00 – 14:00).
Zbog čega intima? Prijelaz prošloga u ovo stoljeće iznjedrio je nedvojbenu krizu intime u korist nekontrolirana bujanja voajerizma, pa će ona sve više postajati sredstvom za generiranje vulgarne, uvrnute i zaglupljujuće zabave. Takvo stanje najtransparentnije se zrcali u pojavi i popularnosti notornih emisija poput, primjerice, Big Brothera ili Farme.
Usporedo s time dolazi i do bujanja društvenih mreža, koje su također imale i još uvijek imaju nemalu ulogu u revalorizaciji, a zapravo degradaciji i degeneraciji intime. Internet je, naime, preplavljen besmislenim i posve nerelevantnim fotografskim autoportretima (pseudo)intimna karaktera, sve u svrhu pomalo histeričnih nastojanja da se zaokupi bilo čija pozornost te priskrbi pokoji like. Općenito, postoji zanimljiva podudarnost između ponašanja mnogih suvremenih ljudi na društvenim mrežama i jednog briljantnog detalja iz Gogoljeve genijalne drame Revizor,kada se lokalni vlastelin pokorno obraća lažnom revizoru sa zamolbom da dostojanstvenicima u Petrogradu saopći kako u tom i tom gradu živi on, stanoviti Petar Ivanovič Bopčinski.
A onda je svijet zadesila pandemija virusa COVID-19 koja će dodatno osnažiti shizofreni odnos naspram intime. Aktualni apeli za ostankom u sigurnosti vlastitih domova što smo ih svi donedavno kontinuirano slušali mogli su, dakako, stimulirati stanovite vidove intime, ali istodobne restrikcije po pitanju međuljudske taktilnosti, neprijeporno jednog od istaknutijih čimbenika u prakticiranju prisnog odnosno intimnog ponašanja, predstavljale su nesretan iskorak u smjeru – za našu civilizaciju ionako sve karakterističnijeg – uzajamnog otuđivanja.
Vratiti pomalo izgubljeni dignitet
Izložba Intima posredstvom raznovrsnih radova Slavke Pavić, Damira Sokića, Đorđa Jandrića, Zoltana Novaka, Danijela Žeželja, Alema Korkuta, Pauline Jazvić, Matije Čopa/Vanje Šolina, Lee Vidaković i Albe Miočev nastoji u ovim izazovnim i traumatičnim vremenima intimi vratiti pomalo izgubljeni dignitet te ukazati na njenu terapeutsku moć.
Za četiri crno-bijele fotografije Slavke Pavić objedinjene nazivom Konjanici mogli bismo reći kako predstavljaju primjer u kojem promatračici/fotografkinji uspijeva – nipošto nije pretjerano reći – uspostaviti intiman odnos na daljinu. Tamne siluete konjanika, ali također i pješaka, zapravo pješakinja, što se ispred niskoga horizonta jasno naziru na bjelini snijega autorica je svojom kamerom obgrlila i prisvojila, podarivši im, onako sićušnima, ulogu posrednika između prolaznosti i vječnosti. Pitamo se nisu li možda, makar tek na trenutak, bili svjesni svoje uloge motiva? Svoga nehotična koketiranja s vječnošću. Nekako smo uvjereni da jesu. Naprosto su morali krajičkom oka zamijetiti udaljenu tamnu siluetu što se ispred niskoga horizonta nazire na bjelini snijega te vrši posljednje pripreme da s njima ostvari svojevrsnu metafizičku ali i trajnu povezanost.
Damir Sokić autor je koji u pravilu inzistira na iskrenosti. Ekstremnoj iskrenosti kakva krasi tek entuzijastične amatere s jedne i one doista moćne umjetnike s druge strane. Jer on jest moćan umjetnik. Iz njegove iskrenosti te racionalno neuhvatljive sugestivnosti proizlazi, dakako, i intima. Riječ je o intimi premreženoj osobnom simbolikom i kodiranim značenjima. Osobito se to odnosi na seriju njegovih radova Pisma,kojoj pripada i ovdje izložen vizualno-književni ansambl Youkali. Nazivom znamenite i na specifično dramatičan način prelijepe pjesme Kurta Weilla objedinjeni su zagonetan predmet postavljen na postamentu i kratko pismo što ga možemo, zapravo moramo, pročitati na zidu iza njega. To je pismo što ga piše osoba koje više nema. Ili, bolje rečeno, pismo što ga je ta osoba mogla, ali nije stigla napisati. Možda… Dok promatramo od otpadnog materijala konstruiran predmet – nipošto se ne radi o ready-made objektu – te čitamo pismo nabijeno odmjerenom ali ipak začudno sugestivnom poetikom, u mislima nam sve razgovjetnije odjekuje fatalan tango ritam Weillova remek-djela. Spremni smo za ultimativan susret s intimom.
Đorđe Jandrić rođen je u Zadru, i s tim lijepim gradom i njegovim moćnim povijesnim simbolima zadržat će trajnu, nadasve intimnu povezanost. A jedan od takvih simbola svakako jest i katedrala sv. Anastazije, u narodu poznatije kao sv. Stošija. Umjetnik je najveću dalmatinsku romaničku katedralu još od osmoškolskih dana na različite načine uključivao u svoje multimedijalno koncipirano stvaralaštvo. Rad pod nazivom Hrpa Anastazija čini mnoštvo malenih frotaža različitih intenziteta s prikazom pročelja katedrale izvedenih posredstvom reljefa identičnih dimenzija. Umjetnik je svoje frotaže izrađivao tijekom nekoliko mjeseci, uvijek slične ali nikada posve iste. Kroz repetitivnost postupka uz stanovite kolorističke i tehničke varijacije on, dakle, uspostavlja kontemplativno-intiman odnos s ovim prelijepim arhitektonskim objektom.
U današnje vrijeme nije popularno – gotovo da je i zabranjeno – grliti se. Ovaj posve prirodan čin nježnosti, potpore, zaštitništva, ljubavi, sastanka, rastanka i, dakako, intime, postao je svojevrsnim tabuom. A upravo to čine žena i muškarac na slici Zoltana Novaka. I njen naziv ne može biti transparentniji te jednostavno glasi Zagrljaj. Slikar kao da prkosno afirmira ono što nam je svima trenutno uskraćeno. Oba lika posjeduju oštre konture, ali njihova unutarnja forma tretirana je na koloristički izrazito nježan način, s diskretnim i dojmljivo izvedenim sekvencama plave i ružičaste. Protagonisti se grle ispred tamne i neutralne pozadine koja u kontekstu cjelokupna prizora može djelovati neizvjesno i prijeteći, ali intimna sinergija dvaju svijetlih i sljubljenih tijela naprosto joj ne dopušta da ih asimilira odnosno proguta. Slikar koji svoju poetiku i inače gradi na brojnim i raznolikim kontrastima u ovom će ih primjeru formalno sažeti i pojednostaviti te, zapravo, u cijelosti poistovjetiti s osnovnim narativom cjelokupna prizora.
U crtežu nevelikih dimenzija koji je dio knjige-stripa Fractalia inspirirane pismima Van Gogha, Danijel Žeželj na virtuozan i poetski dojmljiv način tematizira intimu prostora, ili možda bolje rečeno, intimu odsutnosti. Umjetnik prikazuje sobu legendarnog slikara opremljenu oskudnim namještajem. Riječ je, zapravo, o crtežu koji gotovo da kopira znamenitu Van Goghovu sliku Spavaća soba, uz jedan važan izuzetak. Van Goghov prizor sadrži, naime, dvije do zida postavljene stolice, dok je na crtežu prikazana tek jedna, i to u izvrnutu položaju na sredini prostorije. Vjerojatno je to ona ista stolica na kojoj je slavni slikar naslikao svoju lulu. Zbog čega je stolica izvrnuta? Je li se radilo o ispadu frustracije ili ludila? Ili je možda slikar žurno ustao kako bi što prije otišao u polje slikati i u toj žurbi oborio stolac? Želimo vjerovati kako je riječ o ovom potonjem.
Skulptura Istok Alema Korkuta prikazuje umjetnikova sina. Poza dječaka zrači svojevrsnim intimnim nadrealizmom. Zbog čega nadrealizmom? Sitno tijelo dječaka čini da se kruti postament na kojemu sjedi pod njime uvija. Radi se, dakako, i o dojmljivoj metafori. Dječak je prikazan nag, s tek diskretno naznačenim gaćicama. Njegova nagost i bjelina materijala od kojega je izveden nedvojbeno simboliziraju nevinost, dok će poza i izraz lica sugerirati zamišljenost uz istodobnu spremnost za pokret. Štoviše, kipar kao da hvata upravo onaj trenutak kada će se dječak prenuti te skočiti s postamenta. I na taj mu način možda, ali samo možda, dopustiti da povrati svoju prvotnu anorgansku formu.
Paulina Jazvić svoju je autorsku prepoznatljivost – osobito ukoliko se radi o objektima ili instalacijama – izgradila i na zanimljivu kreiranju koegzistencije između oštrih te općenito grubih materijala i onih nježnih odnosno mekih. Takav je i diptih Inside Out, sačinjen od dvije haljine. Jednu umjetnica izlaže kao uokvireni ready-made objekt, dok na drugoj intervenira apliciranjem mnoštva žileta. I u ovom radu, dakako, ključna je njegova metaforička odrednica. Izvanjska fragilnost može se u trenu preobraziti u nešto neugodno i opasno; takvu podvojenost svatko posjeduje, ali najčešće zatomljenu u ozračju svoje vlastite intime. Obje bestjelesne haljine u interpretaciji ove autorice predstavljaju, zapravo, svojevrsne ljušture naše podsvijesti.
Naga ljudska figura svoju je civilizacijsku utemeljenost realizirala još u antičkoj skulpturi. Ženski lik što stoji na neutralnom postamentu usred bjeline kružnoga prostora, u interpretaciji dizajnera Matije Čopa i fotografa Vanje Šolina doista posjeduje nešto antičkoga. I renesansnoga također. Figura zrači nježnošću ali i neprijepornom snagom; otuda i naziv David. Starozavjetna epizoda, uostalom, i priča priču o trijumfu nježne inteligencije nad sirovom snagom. Djevojka zauzima pozu naglašena kontraposta, a koža joj je zdravo blijeda. Fotografija posjeduje neku začudnu tenziju koja najvjerojatnije proizlazi iz činjenice da je intima nježnoga akta na dojmljiv način suprotstavljena monumentalnoj i pomalo hladnoj inscenaciji.
Video s pridruženim objektom što ga pod nazivom Sestre izlaže Lea Vidaković začudan je spoj intime, melankolije i čežnje. Na videu se prikazuje kućanska rutina prožeta tugom zbog uzajamne razdvojenosti dvaju sestara. Obilje je detalja i diskretnih zvukova, a posredstvom projekcije promatrači imaju osjećaj da kriomice mogu zaviriti u nečiju intimu. Ali to je ipak, prije svega, intima prostora, i to prostora što ga posredstvom projekcije doživljavamo “iznutra”, a zahvaljujući objektu koji prikazuje kuću “izvana”. Na taj način umjetnica na jednostavan ali učinkovit način ostvaruje gradacije odnosno varijacije cjelokupnog ugođaja. U poziciji smo, zapravo, da možemo odabrati poziciju neutralnog promatrača, ali također i nekoga tko se snažnije poistovjećuje s ovim nadasve dojmljivo realiziranim sižeom.
Mlada slikarica Alba Miočev svoju je sliku s motivom dva odložena (odbačena) kajaka u šumi naslovila U međuprostoru. Ne bez razloga. Kajaci koji su nekada služili čovjeku sada su ostavljeni da ih obgrli i preuzme priroda. Jedan je crvenkasto-ružičaste, a drugi modre boje. Moguće je, dakako, govoriti o ženskom i muškom principu, ali i o intimi postupna stapanja s prirodom koje se odigrava u tišini te postupno i gotovo neprimjetno. Slikarica kao da nas tješi kako ta dva napuštena kajaka ipak imaju jedan drugoga…
Intima je oduvijek predstavljala važan dio umjetničke inspiracije. Ona je sama po sebi često umjetnička tema, ali još češće tvori ozračje unutar kojega umjetnost nastaje. I zbog toga će umjetnicima biti uvijek zanimljiva i aktualna.
VANJA BABIĆ, kustos izložbe
