Gdje god da zastaneš u Parizu i pogledaš oko sebe, uvijek sve izgleda kao da si u filmu. E pa u tom filmu sam se nedavno našla, a Pariz u vrijeme pandemije ipak je film znatno različitog žanra od onog kojeg smo poznavali prije nego je korona ušla u naše živote.
Nakon prošlogodišnjih slika praznih svjetskih metropola uslijed pandemije, koje su na neki neobičan način bile prekrasne, nitko nije mogao zamisliti da ćemo godinu dana kasnije biti u sličnoj poziciji. Okej, srećom nije isto, ali čim ljude možeš izbjeći kako bi uslikao nešto samo za sebe, onda je jasno koliko malo ljudi trebaš izbjegavati. Kako smo ovog proljeća u Hrvatskoj uspjeli zadovoljiti neku osnovnu razinu socijalizacije, i iako sam znala da su u Parizu mjere strože i da je navečer policijski sat, ipak sam očekivala atmosferu sličniju našoj kada sam se prije neki dan našla u tom prekrasnom gradu.
S prijateljem sam provjerila kakvo je stanje, imamo li gdje otići na ručak. Odgovor je bio ne. Ništa ne radi. Hrana i piće je moguće samo za van, ne rade ni dućani, ulice su potpuno prazne, a i sam grad se u ovo mirno doba dosta preuređuje.
Na prvu sam bila žalosna što neću doživjeti Pariz u njegovom punom sjaju i vibri koju ima (ne moram dvaput spomenuti zatvorene dućane). A onda sam došla i kasno navečer se provezla gradom gdje tu i tamo vidiš auto ili pješaka koji se usudio izaći unatoč policijskom satu koji kreće već u 19.00 sati. Djelovalo je nestvarno.
Iako sam već razradila plan da ću, ako me zaustavi policija, reći da sam upravo stigla u Pariz te da idem u hotel, no kad su me spazili ispred Eiffelovog tornja u ponoć, nisu mi čak ništa rekli već su samo mahali rukama i lagano bahato okrenuli očima, čiji je prijevod bio kristalno jasan: “Ajde, znaš da ne smiješ biti vani, tako da se ne pravi blesava i idi u hotel.” To sam i napravila, jasno. Sretna što sam vidjela Eiffela kako svijetli i nisam dobila nikakvu kaznu.
Drugi dan sam se našla sa svojim prijateljem na kavi. Ne možeš nigdje sjesti, čak ni na terasi, tako da se teoretski nismo našli na kavi nego smo se našli ispred Cafe Kitsune, uzeli Matcha Latte i sjeli ispred fontane kod Palais Royala, jednog od instagramski najzanimljivijih mjesta, s prugastim crno-bijelim stupićima. Pokušala sam im prići, ali i oni su bili pod ključem. Mogla sam se slikati samo ispred ograde gdje se stupići maaaalo vide u daljini.
Ne znam gdje su se ljudi skrivali po danu, jer ipak policijski sat je samo tijekom noći, ali bilo je jako malo ljudi oko nas. Tek tu i tamo netko šeće psa, netko čita knjigu uz fontanu. Neki u grupicama stoje puše cigarete i piju kavu (vjerojatno u pauzi od posla). Ni na cesti nije puno drugačije. Sve u svemu – prazno. Pomalo tužno. Ni za ručak nismo imali gdje, sjeli smo u auto naručili tjesteninu s tartufima i neki ne tako dobar eclair.
Ali jesam li bila tužna? Naravno da ne! Pa ipak sam u Parizu. Prvo sam pomislila “super, ovo je odlično za slikanje!”, al’ nekako mi ni to nije bila dovoljna utjeha. Onda sam došla ispred muzeja Louvre gdje je apsolutno svaki dan u povijesti svijeta bila gužva. Tad sam shvatila da stojim ispred Louvrea i vidim ga. Vidim svaku zgradu sa strane, vidim čovjeka na prozoru koji priča na telefon, stignem proučavati, stignem osjećati i u tom trenutku sam pronašla sreću u nesreći.
Pa ja se nalazim u povijesnom trenutku u Parizu. Pun Pariz ćeš uvijek moći vidjeti, ali prazan – teško. Uživala sam hodajući po ulicama na kojima se tek tu i tamo našao neki pješak, gradska vreva je bila potpuno ugašena, žurbe i gužve kao da tu nikad nije ni bilo i ostala je samo ona istinska, čista, hladna, impresivna ljepota ovog grada. Za one koji žele vidjeti.
Zatvoreni Chanelov salon u slavnoj 31 Rue Cambon…
