S iskustvom distanciranja i online nastave, profesor Tonći Maleš osmislio je malo drugačiju školu koja obrazuje i odgaja teenagere. Zove se HUG. Posjetili smo ga u školi i sve ispitali…
Zagrljaj?
Pretpostavljam da misliš na englesko čitanje skraćenice imena naše škole, Humanističke gimnazije, ili kraće HUG ». To je bila sretna slučajnost, a postala je nadahnuće. Zagrljaj je jedan od najčudesnijih pokreta poznatih čovjeku. U njemu ima prije svega otvorenosti, prihvaćanja, naklonosti i blizine. A nema, i to je iznimno važno, straha i skrivenih namjera. Upravo to se mora dogoditi između učenika i znanja – zagrljaj.
Odakle drive da pokreneš svoju školu?
Od 43 godine života (iako mi ih nitko ne bi dao – vidi fotku), u školi sam proveo 36, kao učenik, student, profesor, suradnik na kurikularnoj reformi, autor udžbenika i savjetnik za profesore. To je moj svijet. Znam mu svaki zakutak, najviše vrhove i najdublje depresije. I sanjam njegovu najbolju verziju. Vrijeme je da san postane stvarnost.
Humanistička, na kakve predmete će se fokusirati? Zvuči kao da prioritet dajete društvenima?
Počnimo od onoga što znamo o humanizmu. Uz Periklovo doba u Ateni, humanizam (i od njega neodvojiva renesansa) je najkreativnije i najuspješnije razdoblje čovječanstva. U njemu su procvale sve znanosti, osobito prirodne i tehničke. Dakle, nema prioriteta, svi predmeti su jednako vrijedan izvor znanja. To je kao kad bi pokušali disati samo jednim plućnim krilom. Mi želimo pun i dubok dah.
Je li to neka modernizirana verzija klasične gimnazije, kao klasična 2.0?
Ovo mi je možda i najizazovnije pitanje. Ja sam klasičar od glave do pete i za mene obrazovanja bez grčkog jezika nema. Tako nema ni modernizirane verzije klasične gimnazije. Klasik je klasik, kao i u književnosti. Uvijek isti i istovremeno uvijek podložan novom čitanju i novom tumačenju. Tako je i s klasičnim obrazovanjem. Ono je poput vremenskog stroja. U prvom razredu kreneš u prošlost, a u četvrtom shvatiš da si doputovao u vlastitu budućnost. I to kao njen gospodar.
Tek pokrećeš školu, znači li to da primaš samo prve razrede?
Nikako. Škola nisu ni razredi ni predmeti, nego zajednica prebogata odnosima. Za to nam trebaju svi razredi. Jer inače kako će prvašice patiti za maturantima. Ili neki iz 3. a sanjati neku iz 2. b 🙂
HUG je smještena na Šalati, 3 min od Parka Ribnjak, a ima i divno skriveno dvorište, okruženo vegetacijom, vrlo intimno….
Hug nije izvan prostora i vremena. Ona je u Europi, u Hrvatskoj, u Zagrebu, na Šalati kako si rekla. I zrcali njihovu ljepotu. S terase gleda na ranjenu katedralu, u vrtu udiše miris borova, sluša pjevanje ptica, deset minuta pješice od Trga, a ima mir planinske kućice. Jedva čekam da ga razbije smijeh djece.
U prvom razredu kreneš u prošlost, a u četvrtom shvatiš da si doputovao u vlastitu budućnost. I to kao njen gospodar.
Što je posebnost ove škole?
Ne znam. Posebnost se ne može unaprijed programirati. Tu će posebnost stvoriti njeni profesori, učenici i roditelji. Dakle, ne znam koja je, ali znam da će ta naša posebnost biti čudesna.
Učenici će imati i svoju kuhinju koju će sami voditi?
Ti si jako dobro pregledala našu školu 🙂 Da, postoji kuhinja koju ću dati učenicima za jedan odličan projekt. Za sada neka ostane tajna, ali tema je poduzetništvo.
Kako preživjeti srednju školu, a da je ne provedeš u štrebanju, pressingu za ocjene i upis na faks, no da ipak izađeš sa znanjem i nekom sigurnošću da možeš ostvariti ono što želiš, da imaš hrabrosti krenuti za svojim talentom, razvijati ga?
I opet ne znam. Profesorice, preteško je pitanje 🙂 Ni tu nema unaprijed postavljenog rješenja. Ali znam da će HUG profesori dati svu pamet i srce da pronađemo recept. Mislim da ključne sastojke već imamo. Osobito za talente koje spominješ. Ronit ćemo dokle god ne pronađemo taj biser. U svakom djetetu koje nam bude darovano.
Ovo je već druga školska godina koja završava u uvjetima pandemije. Propustili ste dosta putovanja zbog korone, no ti si svoje dosadašnje učenike ipak uspio odvesti na put, i to oko svijeta?
Podsjetit ću te da riječ pandemija dolazi iz grčkog jezika, a označava nešto što se širi među cijelim narodom. Tog prošlog proljeća, osim virusa su se širili još pogubniji strah i izolacija. Mi smo ih pobijedili uz pomoć tehnologije i krenuli na virtualno putovanje svijetom. Kroz svoje gradove su nas vodili naši prijatelji razasuti širom planeta. Tako smo posjetili Jeruzalem, Bangkok, Moskvu, Nairobi i razna druga mjesta. Odjednom više nismo bili ni uplašeni ni sami, a nismo se ni razboljeli 🙂 Zaista vrhunsko iskustvo i jedno od najljepših putovanja na kojima sam bio.
Bio je to izvannastavni program? Vole li učenici aktivnosti koje su izvan propisanog ili im je to teret?
Zapravo i nije, bila je to nastava na drugi način. Kad bolje razmislim, čak ni to. Predmet – razred – sat, sustav je ustanovljen negdje između 17. i 19. st. Prije toga su ljudi znali da je učenje prvenstveno pretvaranje kompleksnih impulsa u znanje i iskustvo. Vjerujem da je budućnost dobrog školstva u povratku toj spoznaji.
Ima li nade za pravo putovanje u narednoj školskoj godini?
Živim od te nade i vidim nas po cijeloj Hrvatskoj, na Siciliji, pod Akropolom, na kavi pred Panteonom, u šetnji Elizejskim poljanama, u Tehničkom muzeju u Münchenu. I znaš što, lijepo nam je!
Dosad si sa svojim učenicima nastupao u raznim kazalištima?
Jesam, jer je predstava uvijek imitacija života. Kompleksna, višeznačna, razigrana, plod golemog truda i uvijek nesavršena. A proizvede radost zajedništva. Najljepši je dio (a predstave sam radio uvijek sa svim učenicima) što svi žive za isti cilj i guraju u istom smjeru. Na tom putu, rezultat koji je veličanstven, je zapravo nevažan. Računa se putovanje do njega i biseri talenata koji se na njemu otkriju. Primjerice, netko tko ne zna matematiku odlično pjeva, truba iz latinskog odlično pleše. Odjednom sami sebe gledaju drugim očima i ljepšim pogledom, a i drugi ih tako počnu gledati. To je tajna i cilj.
Imaš posla s uzrastom kojem su roditelji uglavnom ”glupi” i ne razumiju svoju djecu. Kakve su relacije s profesorima? Jesu li i profesori u toj kategoriji?
Samo ako žele biti. Inače, profesori koji imaju taj poziv – a to je samo i isključivo poziv – imaju i povlašteno mjesto: dovoljno su odrasli da mogu uputiti, savjetovati i tješiti, a dovoljno (duhom) mladi da nisu prijetnja njihovim tajnama, slabostima i promašajima. Takvi (p)ostaju gradivni element mnogih uspješnih i ispunjenih života.
Kakav je tvoj odnos s teenagerima? Koji su njihovi problemi, povjeravaju li ti se, gdje zapnu, što žele…
Na ovo mi je pitanje jako teško odgovoriti jer mogu dati samo polovicu odgovora. Za drugu polovicu bi trebalo pitati njih. Sigurno je da je utemeljen na ljubavi, istini i radosti. Što se tajni, problema i želja tiče, tu sigurno nadmašujem i mnoge ispovjednike 🙂 A s njihovim se tajnama tako i ponašam.
Profesori koji će s tobom raditi u ovoj školi trebaju ”zadovoljiti određene kriterije”. Što HUG traži od profesora?
Ovo mi je najlakše pitanje. Profesori koji će raditi u ovoj školi su prije svega izabrani. Ne na natječaju, nego na iskustvu i povjerenju. Kombinacija su vrhunskih stručnjaka (uglavnom žena) i mladih nada (uglavnom muškaraca) Zvao sam ih da dođu sa mnom u neizvjesnost i poklone povjerenje ideji otvaranja škole u vremenu koje (prividno) guši sve ideje i sva povjerenja. I oni su se odazvali. To je dovoljno.
A od roditelja?
U obrazovnom svijetu se ovo pitanje ne postavlja. Zar ti nitko nije rekao da su roditelji neprijatelji i da se od njih uglavnom traži da ih što manje ima u školi. No, iskustvo me uči da između roditelja i mene stoji nešto, odnosno netko tko je njima najdragocjeniji na svijetu, a i meni je daleko od nevažnog. Povjerenje podrazumijevam, a tražim suradnju da to dragocjeno postane najbolja moguća verzija sebe.
Dogodi li se da preambiciozni roditelji rade pressing na dijete, školu, kako s njima?
Ako se odnos gradi na temelju koji sam spomenuo u prethodnom odgovoru onda ovo pitanje postaje suvišno. Između škole i roditelja nisu ocjene, kazne, e-imenik, nagrade, programi, pravilnici ili papiri, nego dijete – čitav svemir u kojem je sakrivena budućnost svih.
Je li obrazovanje koje si osmislio u HUG-u neka garancija da će djeca upisati fakultet, biti spremni krenuti putem koji žele?
Bilo bi bahato i lažno potvrdno odgovoriti na ovo pitanje. Nije naša zadaća da nekim čarobnim trikovima ili mahnito uvježbanim znanjima učenici polože maturu ili upišu fakultet. Mi moramo stvoriti okruženje u kojem će tijekom četiri godine nesigurno dijete postati samosvjestan i slobodan čovjek koji će iz te samosvijesti i slobode dobro odabrati fakultet, za maturu i prijemni se dobro spremiti i onda, naravno, svojim radom i trudom taj fakultet i upisati. Nema napora koji mi u to nećemo uložiti, ali to mora biti plod njihovog promišljanja i njihovog rada. I tek je to pobjeda.
