“Samo me nemojte potpisati – umirovljena sutkinja”, rekla mi je gospođa Đurđa Tedeschi početkom lipnja kada smo je u centru Zagreba, kao nezaobilazni dio zagrebačke street style scene, Slavica i ja fotografirale za izložbu “Under Construction – ulična moda pod zagrebačkim skelama”.
“Plesačica tanga, argentinskog tanga”, podvukla je.
Za ovu elegantnu gospođu, hrvatsku stilsku ikonu, napisati da je u mirovini bila bi stvarno izuzetna pogreška.
Posljednje 2 godine sve više vremena provodi u Dubrovniku gdje je obnovila staru kuću pa, iako je rođena Korčulanka, i u krvi joj je taj kameniti, morski, “gosparski” ambijent, nekako sam ipak mislila da se tamo povukla tj. sklonila od korone. Sigurnije je, ako ni zbog čega drugog, jer je mirnije, da ne kažem “umirovljenički”. Prošeće praznim Stradunom i zalijeva bilje u svom đardinu koji joj, koliko znam, iznimno puno znači. Izolirana od života metropole, za koji se mi, koji smo za njega vezani, bez obzira što ga je korona umrtvila, držimo kao da nam je jedina žila kucavica koja nas održava na životu.
Ujesen 2020. srela sam je u Ilici i fotkala u famoznom cvjetnom baloneru (evo tih slika »). Kao i obično bila je iznimno vedra i poletna. Rekla je da joj je u Dubrovniku lijepo i da pleše tango u svojem đardinu. Zvučalo je šarmantno. I lagano “umirovljenički”.
Ponovno smo se vidjele tek početkom lipnja ove godine kada smo dogovorile fotkanje za izložbu ulične mode koju smo prikazali na Cvjetnom trgu. Dan prije sletjela je iz Dubrovnika, istu večer je s prijateljicom otišla na dogovoreni sat tanga kod zagrebačkog učitelja, sutradan smo se našle na ulici radi fotkanja. Došla je u lepršavoj ženstvenoj haljini s delikatnim volanima i potpeticama od nekih 9 cm.
Ovu nekadašnju sutkinju snimale smo u okruženju građevinske skele postavljene ispred Vrhovnog suda na Zrinjevcu dok se ona vrlo spretno okretala i pokazivala nam boleo iz argentinskog tanga koji je, kaže, upravo svladala. Fotkale smo je svega desetak minuta, a onda smo sjele na klupu ispred susjednog, Županijskog suda, i još pola sata pričale o tangu.
Pokazivala nam je video klipove sa satova u Dubrovniku. I dok je ona uz neke video zapise komentirala “tu sam baš bila početnica”, jedino što sam mogla primijetiti jest da je ova “umirovljena sutkinja” postala ozbiljna plesačica tanga.
Cipele za tango
Ovo ljeto smo je posjetile u njezinom dubrovačkom đardinu i uživo doživjele čaroliju o kojoj nam je pričala na klupici između Vrhovnog i Županijskog suda u Zagrebu.
Iako nije najpristojnije govoriti o ženskim godinama, no ova iskonska dama na pragu osamdesete, dnevno 6 do 7 sati trenira argentinski tango. Pohađa satove u plesnoj udruzi Tango Libertas » koje vodi Miloš Krivokapić, kao glavni trener, a ostatak njegove obitelji (supruga, kći i sin), svi odreda vrsni plesači, mu asistiraju.
“Do 21.00 imam grupni sat tanga, u 21.20 naći ćemo se ispred Palače Sponza pa idemo zajedno k meni. Imat ću privatni sat koji možete pogledati”, napisala mi je u poruci. I bilo je točno tako, bez kašnjenja. Tu večer upoznale smo troje trenera Krivokapić: Miloša », njegovu kći Martinu », inače studenticu engleskog i njemačkog jezika, a sin Viktor », danas srednjoškolac, s 13 je godina proglašen najmlađim europskim plesačem tanga.
U plesnoj udruzi ”Tango Libertas”, Đurđa pleše nešto više od 7 mjeseci. Inače je godinama vježbala pilates i jogu, svakodnevno pješači desetak kilometara. Na nagovor prijateljice iz Dubrovnika došla je na prvi sat, i to u posuđenim cipelama za tango. Odmah je, kaže, kliknula s tangom. Na prvi korak. Njezina kći Lada imala je zadatak da mami hitno nabavi cipele “Madame Pivot” u zagrebačkom dućanu specijaliziranom za plesnu obuću. Zasad ima tri para. Najdraže su joj crvene kojima je potpetica 7 cm, a i dobro joj, objašnjava mi, drže nogu. Tu večer je, iz velike torbe s kojom je došla s treninga, izvadila crne sa srebrnim rubovima, vrlo elegantne. Malo viših potpetica.
Gospodin Miloš se preobuo iz tenisica u cipele.
Bez previše “small talka”, na zvučnik je povezala glazbu sa svojeg mobitela. Kasnije te večeri, uvjerila sam se da ima vrlo zanimljivu playlistu pjesama uz koje se može plesati tango.
Đurđino pravilo
Iako je gospođa Đurđa željela plesati u đardinu koji je, vjerujte mi, savršena kulisa, zamolila sam je da, zbog boljeg svjetla za snimanje, plešu u dnevnom boravku. U harmoniji bež, bijele i crne, koje dominiraju boravkom, jedan detalj odao je da tu vlada tango. Tepih je bio uredno zarolan, a središte dnevnog boravka čist plesni podij.
Otkako je postala “tangerosica”, izraz koji sam tu večer naučila, a označava plesače tanga, Đurđa je svoj dom otvorila za “milonge”, odnosno plesne večeri tanga. Milonga u njezinom đardinu ima jedno posebno pravilo, Đurđino pravilo – žene ne mogu plesati u trenirci već odjevene u haljine i dotjerane.
Iako zasad ne kužim korake tanga mogu reći da gospođa Đurđa divno pleše. Kada su počeli plesati očekivala sam neku verbalnu komunikaciju s trenerom, da će joj on u nekom trenutku reći “sad ćemo ovo ili ono” dati znak očima, ali oni su se potpuno razumjeli plesom. Uigrano su ispunjavali cijeli prostor i znali kad će koji na koju stranu krenuti bez da im se pogledi uopće susretnu. Nisam primijetila ni da ga je nagazila potpeticom. Plesali su nekako otmjeno.
Martina i Viktor, preslatki mladi ljudi, također su nam pokazali kako plešu. Njihova verzija tanga bila je malo žustrija, mladenačkija. Plesali su u tenisicama.
Stilski je gospođa Đurđa u ovoj tango fazi postala još “damskija” nego sam na nju naviknula na street styleu. Robusniju obuću, koju uglavnom preferira, sada su zamijenile elegantne ženstvene cipele visokih potpetica u kojima ova “tangerosica” doista leprša. Kao i njezina haljina. Zvonolika, otvorenih leđa, s bočnim dijelovima od poluprozirnog točkastog materijala. Haljina je jednako divno plesala prateći Đurđinu vitku figuru. Na glavu je stavila vjenčić od crnih šljokica i naušnice koji su vrlo romantično svjetlucali dok je plesala.
“Đurđa je fenomen. Pazite, u ovim godinama, sve ovo izvodi nakon samo 7 mjeseci vježbanja. To nije uobičajen napredak. I ne samo to…”, priča nam Miloš koji živi prilično asketski – ujutro doručkuje, u 9 sati kreće s privatnim satovima i ne prestaje do 10 navečer. Za to vrijeme ne jede ništa, samo pije vodu. Kaže za sebe da je snažan, no Đurđa ga je iznenadila svojom izdržljivošću.
“Od početka je nabila sate, ona uspije plesati osam sati, a da se na njoj uopće ne primijeti da je umorna. Drugi, da tako kažem “normalni” ljudi, izdrže uglavnom tri i nakon toga padnu. Đurđa ne, ona kao neka leptirica.”, objašnjava nam Miloš.
I tome smo svjedočili baš tu večer. Kod gospođe Đurđe sve ide nekako lagano. Nakon plesa pozvala nas je u đardin da nazdravimo šampanjcem. Neobično stilizirane čaše kupila je, kaže, jer podsjećaju na one u kojima se točio šampanjac na Titaniku. Pripremila nam je i laganu večeru – složenac s patlidžanima, svježi kozji sir uz koji nam je u đardinu ubrala listove bosiljka, biftek s timijanom i roza paprom, lubenica i na kraju dubrovački rozulin, liker od ruže koji Đurđa sama pripravlja. I sve je tako neprimjetno servirala, svako malo otrčala bi do kuhinje. Nije se čak niti preobula u neke ravne cipele nego je ostala u onima od tanga. U njezinom društvu osjećate se toliko ugodno, da mi je jednako toliko danas neugodno jer mi te večeri, bar iz poštovanja prema njezinim godinama, uopće nije palo na pamet reći: “gospođo Đurđa, sjedite vi, evo ja ću donijeti”. Nekako me je zavela svojim poletom i izgledalo mi je kao da je sve onako kako treba biti.
Dame biraju
Ipak ima nešto u tangu što Đurđi vrlo teško pada, a stručno se zove “cabeceo” (izgovara se kabeseo). Znači pogled kojim muškarac ženu zamoli za ples i upravo tako započinje ples na grupnim treninzima i na milongama. Taj trenutak “da bude izabrana” srčanoj feministkinji koja želi imati konce u svojim rukama i biti ta koja bira, nije nimalo drag. Ni kao tinejdžerica na čajankama u rodnoj Korčuli nije voljela čekati da je netko izabere za ples i zato decidirano nije plesala. Danas se na tangu u tim trenucima redovito sjeti kako hitno treba nekome napisati poruku. I onda zuri u svoj iphone samo da ne čeka nečiji pogled.
Miloš je već 30 godina samostalni trener plesa (uz tango podučava i druge plesove, no tango mu je primaran). Kao mladić je u rodnom Nikšiću, u Crnoj Gori, svojevrsni cabeceo uputio Oliveri koja mu je zapela za oko i nije je pozvao na dejt već na sat plesa u školi u kojoj je podučavao. Olivera se odazvala. Otkad su zaplesali skupa znao je da s njom želi plesati cijeli život. Nakon vjenčanja s Oliverom, ovaj diplomirani inženjer agronomije, koji je dotad radio na vodećem mjestu u jednoj “sigurnoj” državnoj tvrtki (ples mu je bio dodatni posao), odlučio je dati otkaz i potpuno se prepustiti poslu trenera u plesnoj školi Migado » koju je osnovao. Isto je napravila i Olivera. Kada su u njihov život stigli Martina, a zatim Viktor, postali su prava obitelj tangerosa koja živi od tanga, a i za tango.
Životne lekcije tanga
Do kraja večeri pokušala sam razumjeti u čemu je kvaka s tangom. Tko koga vodi, zavodi, ima li pobjednika, tko pada. Jesu li plesači ipak ravnopravni.
Sjetila sam se jednog Instagram posta moje frendice, borbene feministkinje, za koju nisam niti znala da pleše tango pa sam im pročitala. Napisala je…
“U tangu je ključno ono protiv čega se cijeli život borim – muškarac vodi. Okreće te, mijenja smjer, ostavlja te iza sebe, nenadano te skupi. Približi te više nego očekuješ. Udalji te kad se najmanje nadaš. A ti ga pratiš. U tangu su tijela isuviše blizu. Naslanjaš se na njega, nenavikla, boriš se iz svoje srži da ti daš nagovještaj sljedećeg pokreta. Tango ne mogu plesati sa svakim. Nekad mi se čini da ga ne mogu plesati ni s kim.” (Nataša Ipša Babić)
Dočekao me je Miloš: “Muškarac vodi, ali on vodi da ugodi.”
Dobro zvuči.
“Ako ne ugodiš ženi”, nastavlja Miloš, “nisi tangeros, nisi dobar igrač. On ugađa, a žena, normalno, vraća dva, tri, četiri puta više. Njemu to imponira i on se trudi još više ugoditi ženi i tako se vrti u krug.
Tango je životni ples i u njemu imate sve ono što biste trebali imati i u životu. Morate biti izbalansirani s partnericom. Ne možete plesati tango, a misliti na nešto drugo. Plesati s jednom, a misliti na drugu ženu. Ne ide.
Svi drugi plesovi su šminka. A u tangu nema šminke, nego ogoljena emocija. Ovaj ples otvara ljude i pokazuje kakvi su. I što trebaju promijeniti kod sebe, jer sve ispliva na površinu. Za vrijeme tanga postojite: vi, žena, zagrljaj i glazba. I nitko više. U argentinskom tangu nema koreografije i isplaniranih koraka, već je sve improvizacija i prilagodba, plešeš onako kako ti dođe u tom momentu. Tako smo večeras plesali Đurđa i ja.
Kao i život. Ne možeš ga unaprijed iscrtati.” podučio nas je Miloš.
Joie de vivre
Pitala sam Miloša što misli odakle gospođi Đurđi snaga.
“Od njezine radosti, urođene energije. Đurđa ima radost za životom, radost da nauči. Siguran sam da će do kraja života plesati tango. Jednom prilikom mi je rekla:
– Miloše, koliko god još budem živjela, svaki dan želim živjeti radost.”
Pretpostavila sam da joj je upravo tango donio novu energiju.
“Ne! Ona je tu energiju već imala u sebi, a tango je pustolovina, on je toj radosti dodao ritam i pokret”, ispravio me je Miloš.
Brzopleto bi mogli zaključiti da je ovoj dobrostojećoj gospođi lako. Jer kad imaš novaca sve je lako. Istina je da viši standard olakšava mnoge stvari. No, nije poanta u uspoređivanju. Ono čega Đurđa Tedeschi ima neizmjerno više od novca je stil i životna radost. Na tome joj možemo pozavidjeti ili otići korak dalje i naučiti ovu lekciju, ako nam nedostaje u vlastitom životu.
Inspirirana ovom pričom i ja sam napravila novi korak. Već sljedeće jutro uguglala sam “madame pivot cipele za tango”. Jer ipak sam žena iz mode, a kod nas sve kreće od cipela.
Znam da će gospođa Đurđa sljedećih dana još pojačati tempo jer bliži joj se rođendan, a povjerila mi je želju. Pogađate, ima veze s tangom.
VIDEO: U nastavku pogledajte argentinski tango koji plešu Đurđa Tedeschi i Miloš Krivokapić:
Kad ne pleše tango gđa Đurđa se rado prošeće Stradunom, uvijek savršeno sređena.
foto i video Ⓒ Slavica i Ana Josipović
