Proteklih dana skoknula sam niskobudžetnim letom u Rim. Ova linija iz Zagreba je nedavno uvedena, avion leti dva puta tjedno, petkom i nedjeljom – ja sam odletjela petkom u podne i pol i imala točno 48 sati za Rim.
Putovala sam sa svoja dva prijatelja, Davidom Bronzović Švenda (Davida, ne David!) i Tonćijem Malešom, oboje su profesori grčkog i latinskog jezika, a ovo im je bio zadnji slobodan vikend pred početak škole. Baš ove školske godine osnovali su novu srednju školu, humanističku gimnaziju, zanimljive skraćenice – HUG ». A nas troje smo odletjeli i zagrlili ovo kratko putovanje.
Izazov vikend pakiranja
Osnovna karta za ovaj let dopušta ruksak veličine 40x25x20 cm (povratnu kartu smo platili pedesetak eura, a može se uloviti i po nižoj cijeni). Tonći i Davida su se štreberski spakirali u propisane mjere, a Tonći je zaključio da putuje s pernicom. Kako ja ipak nisam klasičarka poput njih dvoje, ideja da bih s pernicom putovala, čak i za vikend, mi se činila nemogućom pa sam uzela opciju s kojom putujem uz ručni koferčić. I pogriješila. Pernica je bila dovoljna.
Sam let je vrlo ugodan, za sunčanih dana uživate u hrvatskim otocima iz ptičje perspektive (vidi se potez od Cresa do Dugog otoka), za par minuta ste iznad talijanske čizme i već slijećete u Ciampino koji se nalazi oko 17 kilometara jugoistočno od Rima.
Dok se u Zagrebu već dobro osjeća jesen, u Rimu su nas dočekale visoke ljetne temperature: 35 stupnjeva po danu, 28 navečer, pa je bilo divno još par sati osjetiti fino milovanje toplih večeri koje su kod nas za ovu godinu nepovratno iščezle. No prije same večeri, ovako je krenulo naše putovanje kroz Rim.
Highway to Rome
Aerodromčić Ciampino je jednostavan i malen, za 5 min ste vani. Do centra Rima može se SitBusom za šest eura ili lokalnim busom do centra Ciampina (1.20 eura), a zatim vlakom do centra Rima (1.50 euro). Mi smo otišli uberom par kilometara u smjeru Rima i izašli na Via Appia Antica, sačuvanom antičkom putu, najstarijim od onih ”svih puteva koji vode u Rim”, izgrađenom u doba Rimske republike, oko tri stoljeća prije Krista. Bio je to moderni autoput svog vremena, napravljen od pločastog kamenja prvi put povezanog cementnom smjesom. U blizini Appije Antice, uz spomenike kulture iz različitih perioda, je i dosta lokacija katakombi prvih kršćana, neke od njih smo već za ranijih putovanja posjetili, njih dvoje vjerojatno s učenicima, ja na jednom hodočašću, no nitko od nas nije hodao baš tim antičkim highway-em kojim je jurišao i Cezar. Davida je isplanirala kako ćemo iznajmiti bicikle, što je vrlo zgodno s ruksakom na leđima. Ali ne i s koferčićem na kotačiće. Iako nisam stigla ranije izguglati bila sam uvjerena da će u blizini biti neki servis za ostavljanje prtljage.
Ništa od bicikla
Vozač ubera nas je ostavio na jednom kraju Via Appije Antice, a bicikli za iznajmiti čekali su na drugoj strani, udaljenoj oko 7 km. Ipak, krenuli smo pješice po kamenim pločama potpuno neprilagođenima za vuču mojeg roza koferčića kojeg je Tonći gentlemanski preuzeo, noseći i svoju pernicu na leđima. Bio mi je bad što se Tonći muči. Ali nije se dao, pobožno ga je vukao za sobom. Nisam mu smjela reći da mi je žao i koferčića. Da mi tu ne skapa i ne vidi Rim. Volim ga. Kako često putujem sama dođe kao neki frend. Stalno ga vučem okolo sa sobom. Sjednem sama u bistro, na njega naslonim noge. Kupila sam ga prije tri godine u Bangkoku, već je sa mnom okružio cijeli svijet, a Via Appia Antica mu je bila najveće iskušenje. I mi smo fakat prehodali oko sedam kilometara. Mislim da će tvrdoglavi Dalmatinac Tonći biti jedini koji će ikada u povijesti Rima proći tim putem s roza koferčićem na kotačiće.
Ipak, šetnja kroz Via Appia Anticu bila je možda i najljepši dio našeg putovanja u Rim i svakako je preporučujem, posebno ako slijećete u Ciampino jer je doista usput, a prizori su rajski lijepi.
Putem smo prošli dvije pipe s finom hladnom rimskom vodom koje su nas spasile u nedostatku sadržaja koje smo očekivali. Zadnji dio postao je ”urbaniji”, došetali smo do jedne trattorije koja je izgledala preromantično, no i bila zatvorena. Jer ferragosto.
Od crkve Domine Quo Vadis sagrađene na mjestu gdje je Petar sreo Isusa i pitao ga kamo ide, mi smo krenuli uberom do našeg apartmana u centru Rima.
Davida nam je pronašla smještaj u ulici via dei Pettinari, par metara od mosta preko kojeg se, na drugoj strani Tibera, ulazi u boemski Trastevere, najzabavniji dio Rima prepun restorana i vinskih barova (ime mu znači ”preko Tibera”).
Na drugoj strani, naš apartman » bio je tri minute hoda od rimskog Cvjetnog trga (Campo de’ Fiori).
Dva dana su prekratka za bilo kakvo ozbiljnije razgledavanje kulturne povijesti Rima pa je dogovor nas troje bio vrlo jednostavan – obilazimo zdanja koja završavaju na ria – gelaterije, pasticcerije, cafeterije, trattorije. Sunčamo se po piazzama. Predahnemo na zidićima fontana. I štreberski smo slijedili itinerary. Najbolji sladoled pronašli smo u našoj ulici. Fragola je apsolutni pobjednik.
Život na ulici u kvartu Trastevere počinje sa zalaskom sunca. Najpopularniji restoran je Tonnarello no red za njega je ogroman, za stol se čeka oko sat vremena što se nama baš i nije dalo, tako da smo ga ipak propustili.
Među lokalnim restoranima u trendu su daščice na kojima se servira hrana i metalne posude (teće) iz kojih se jede. Isto posuđe je u svim restoranima u Trastevere, što im je fora da gosti teže skuže kojoj kuhinji pripada terasa na koju su sjeli pa tako susjedni restorani love goste od popularnijih. Hrana je klasična romanska i fora servirana.
Dok smo se po danu šetali kroz Rim, nadomak Fontane di Trevi, u Gourmet Café Bistro (Via delle Muratte 13) jeli smo najfinije talijanske pite u preukusnom domaćem pecivu (Talijani te pite zovu ”torta salata”). Kasnije sam vidjela na Googlu da je ovaj bistro ocijenjen čistom peticom ». Zasluženo!
Kada bismo se ujutro i navečer spremali za izlazak iz apartmana, Davida je iz uredno složene odjeće izvlačila jednu po jednu lanenu haljinicu. Svaka je bila decentna i vrlo ženstvena. U odnosu na ono što je ona spakirala (par haljinica, avionsko pakiranje paste za zube i kremu za lice) ja sam imala više samo micelarnu otopinu, jednu majicu i šorc koje nisam odjenula. I dodatne japanke, bez kojih sam mogla.
Mama Graziella
U nedjelju ujutro, nakon što smo napustili apartman, s koferčićem sam stigla i na provjeru u Vatikanu. Nismo planirali ulaziti u crkvu sv. Petra jer dugačak je red, a moraju se proći dvije kontrole, već smo htjeli napraviti samo lagani đir po Vatikanu. U stvari, ovaj put smo i Papu prevarili s trattorijom. Nismo čekali Angelus nego smo otišli do kultne trattorije o kojoj su mi pričali Davida i Tonći. I nadali se da ćemo je naći otvorenu nakon što ju je prije nekog vremena zatvorila financijska policija.
Vodila ju je gospođa Graziella, sama je kuhala i posluživala, a muž joj je pomagao. Imali su napisani i menu no Graziella je mrzila kada bi netko naručivao hranu iz jelovnika. Kao prava talijanska mama koja kuha, ona je bila ta koja najbolje zna što trebate jesti. Samo ste joj smjeli reći koliko porcija da donese. Tu su skupa jeli električari, taksisti, kardinali, stražari, profesori…
Na zidovima su visile fotografije na kojima poziraju gosti s Graziellom. Davida i Tonći bili su sretnici koji su znali za ovo mjesto u vrijeme svojih ranijih dolazaka u Rim s učenicima. Porcije su bile ogromne i sve je bilo preukusno. Autentično. Bruschette al pomodoro bile su vrh, kažu mi. Nigdje više takvo što niste mogli jesti.
No Graziella nije baš marila za formalnosti kao što je izdavanje računa nego bi naškrabala na listiću papira. Kad je stigla inspekcija nisu je mogle spasiti ni fotke s kardinalima.
Moj koferčić vratio se čitav u Zg. Mislim da će sljedeće putovanje preskočiti jer mi već planiramo novi let s pernicama. Vjerojatno u Pariz.
Stoga, arrivederci & bonjour.
