Style Zagreb rijetko se miče s ulice. No ovaj put otišli smo u šumu zbog jednog posebnog konja. Točnije konjića na njihanje i njegovog autora, poznatog kipara Hrvoja Dumančića, velikog ljubitelja i poznavatelja konja. Upravo je Hrvoje izradio drvenu alkarsku povorku u Muzeju Sinjske alke, a miljenik je i na francuskoj umjetničkoj sceni. Njegovu skulpturu konja u svojoj kolekciji ima dizajner parfema Jean-Paul Guerlain.
S konjićem na njihanje izlivenim u bronci odlučio je doktorirati. Dvoipolmetarska skulptura pod nazivom ”Uspomena” postavljena je u parku Maksimir, na Vidikovcu, i savršeno se sjedinjuje s jesenskom zlatnom šumom pa je prizor očaravajući.
Sjedila sam s Hrvojem jedno poslijepodne na Vidikovcu, pričao mi je o svojoj fascinaciji konjima, istraživanju, nakitu koji je nedavno počeo izrađivati, pa i jednom lomljenju nosa, a cijelo to vrijeme konjić ispred nas imao je društvo. Djeca, šetači, rekreativci, penju se, pokušavaju se njihati na ovom, pola tone teškom, konjiću, fotkaju se, podragaju ga.
Jesi li očekivao ovakvu interakciju s promatračima?
– Na neki način da. Konjičke i konjaničke skulpture su kroz povijest vezane uz vladare, kraljeve, slavodobitnike koji su na visokim pijedestalima uzdignutim iznad zemlje.
Ova skulptura koja je u ravnini s tlom približila se svakome koji u trenutku može postati junak svoje vlastite mašte. Ona šalje drugu poruku… slavimo igru, veselje, maštu, a ne pobjedu ili izraz moći.
Nekoliko večeri ranije, na otkrivanju doktorske skulpture, Hrvoje nas je iznenadio vrlo emotivnim performansom u polumraku. Dok smo čekali da plašt padne i da vidimo Dumančićevu ”Uspomenu”, odraslog konja kako ga je najavio Hrvojev mentor, kipar Miro Vuco, na pravom konju pojavio se 12-godišnji dječak koji je pažljivo, čak djetinje bojažljivo projahao oko skulpture.
Dječak koji jaše, to si ti, još jedna tvoja uspomena?
– Da, konj i ja dugo se volimo. Počeo sam jahati sa sedam godina.
No konjić kojeg si nam pokazao je dosta ispucao.
– To je život. Usponi i padovi. Od malena nam bajke nude sretne završetke, ali realan život je kombinacija crnog i bijelog, s bezbroj nijansi. Pukotine su poput pečata, uspomene koje su nas obilježile kroz život bilo kroz veselje ili tugu.
Istraživao sam emocije iz spektra individualne memorije i uspoređivao s kolektivnom memorijom promatrača likovnog dijela. Konjić za njihanje je antropološki simbol djetinjstva koji druge promatrače podsjeća na njihove uspomene.
Zato tvoja doktorska skulptura nije osvanula u nekoj galeriji nego baš u Maksimiru?
– Park Maksimir budi razna sjećanja. On je arhiva raznih uspomena svih generacija. Sjećam se šetnji s obitelji, odlazak u zoološki i mojih početaka preponskog jahanja u obližnjem konjičkom klubu. U to vrijeme još se moglo jahati kroz Maksimir.
Što je bilo s tvojim nosom u Maksimiru?
– Uspomena iz mladosti. Pripremao sam se za državno juniorsko prvenstvo s konjem Santosom koji se bojao preskočiti vodenu prepreku. Moj trener je rekao da ćemo to savladati na treningu i da se samo zaletimo u što jačem tempu pa ćemo samo preletjeti. Kada je Santos vidio vodeni jarak od 4 metra širine, zakopao se u mjestu i trzajem glave mi strgao nos.
Uh, to zvuči jako bolno. Ali nisi odustao?
– Ne, nikako, kasnije je konj krenuo sa mnom i na Akademiju likovnih umjetnosti i postao centralni motiv mog rada.
Poprilično si vezan s Francuskom, odakle ta veza?
– Uvijek kažem rođen sam u Hrvatskoj, no moje umjetničko rođenje se dogodilo u Francuskoj. Francuska mi je bila vjetar u leđa s prvim izložbama i nagradama.
Francuzi vole i dobru kuhinju, kakav si ti s kuhanjem?
– Iz studentskih dana sjećam se izjave profesorice Marije Ujević, naše poznate kiparice koja je govorila da pravi kipar mora znati kuhati. Silom prilika upravo sam u Francuskoj otkrio čari kuhanja. Na studijskom boravku u Parizu mogao sam birati između konzervi ili kuhanja. Izabrao sam kuhanje i uživao u otkrivanju francuskih tržnica i lokalne hrane.
A danas kakvu hranu najčešće spremaš?
– Trudim se kvalitetno i zdravo hraniti. Volim povrće, i općenito svježe namirnice. Izbjegavam procesuiranu hranu.
Priča se o zapečenim jabukama koje sjajno spremaš? Francuski recept?
– Postoje i bosanske tufahije ali i francuske «pommes au four».
Radi se o popularnom jelu iz siromašnog razdoblja francuske povijesti. Jabuke se ogule, izvadi im se srce, a šupljina ispuni maslacem i muscovado šećerom. Dno se prekrije s malo vode i peku se oko pola sata u pećnici.
Francuzi vole i modu, a ti?
– Bitno mi je kako izgledam u nekim prilikama, iako sam najčešće u radnoj odjeći ili trenirci.
Ne povodim se pretjerano za modom, no cijenim male serije i brendove koji paze na kvalitetu materijala.
Nosiš sat. Što on govori o muškarcu?
– Volim satove, ali nisam tip koji to mora pokazati veličinom ili cijenom. To je ujedno i jedini muški nakit koji sam donedavno nosio.
Onda si počeo kreirati svoj nakit?
– Izradio svoju liniju nakita i volim je staviti na sebe. To je limitirana edicija u srebru inspirirana skulpturom ”Zaboravljene emocije”. Radi se o malom konjiću za njihanje koji kao i moj doktorski rad simbolizira povezanost s našim unutarnjim djetetom, odnosno sa samim sobom.
Skulpturu ”Zaboravljene emocije” Hrvoje je izložio 2016. godine u HDLU i to je bio performans za pamćenje, evo uspomene s te izložbe…
U svom ateljeu organiziraš kiparske radionice, kakva je atmosfera?
– Radionice mogu biti jedan oblik psihoterapije. Čar kreativnog stvaralaštva da nas potiče na izlazak iz komforne zone i otkrivanje vlastitih mogućnosti. Mnogi se iznenade s onim što naprave a to je znak svojevrsnog otvaranja prema samom sebi.
Koliko je kiparstvo fizički teško?
– Ovisi, ako radiš minijature i nije. Često i nije pitanje samo fizičkog napora nego kreativnog i umnog rada. Naravno težak fizički posao prati izradu velikih skulptura. Treba biti fizički spreman.
Jel’ inače vježbaš? Jašeš?
– Vježbam redovito. Nakon duže pauze, vratio sam se i treninzima s konjima, nedavno sam ujahao svoju mladu kobilu Bisou.
Usporedi karakter sebe i konja.
– Konji su kao i ljudi, različitih karaktera. Generalno su socijalne životinje kao i ljudi. Moj poziv možda djeluje samački ali volim i društvo, no ne otvaram se baš pred svakim.
A kad žene za nekog muškarca kažu da je konj, kakav je onda to muškarac?
– Pretpostavljam da je to u nekom pogrdnom kontekstu. Meni osobno to zvuči kao kompliment. Arapi daju komplimente u tom smislu – kažu ženi da su joj oči lijepe kao u kobile.
U narednom periodu smiješi nam se još lijepih sunčanih dana pa stoga je prava prilika da prošećete kroz Maksimir. Popnite se do Vidikovca, možete se osloniti na neku od pukotina i uspeti na konjića. Uživajte u kolornim preljevima jeseni.
Ova skulptura čeka vas u Maksimiru do kraja listopada, a bilo bi fora da dobije i svoje stalno mjesto, opet ovako u prirodi, u nekom od zagrebačkih parkova. Jer uspomene su najvrjednije što čovjek u svojem životu može skupiti.
