Jesen me uvijek vuče u Pariz. I dok sam tražila povoljnu kombinaciju letova, slučajno sam kliknula na relaciju Zagreb – Oslo. Kad tamo 4.99 eura u svakom smjeru. Trepnula. Pogledala u ruku kojoj se odjednom našla moja ZABA Visa kartica i prije nego sam još jednom trepnula, kupila sam dvije karte. Idem s mojom sestrom Slavicom.
Uopće ne kužim kako je moguće ponuditi bilo kakvu avionsku kartu za 37,5 kn (riječima tridesetsedam kuna i pedeset lipa), ma uopće uzletjeti, gdje je ta računica niskobudžetnih aviokompanija!? No izgleda da je stvarno jeftinije držati avion u zraku nego parkiran na nekom aerodromu. I tako. S povratnom kartom od 75 kuna dobila sam priliku odletjeti u najskuplji europski grad. E pa da vidimo koliko će stvarno koštati to putovanje…
Catch no. 1
Karta dopušta ”malu” torbu koja stane ispod avionskog sjedala, točnije ”pernicu”, kako ju je za našeg nedavnog puta u Rim nazvao moj frend Tonći. Iako mi se tada činila nemogućom misijom, ovaj put odlučila sam da će mi biti dovoljna. I bila je.
Prije nego sam platila karte, operater mi je ponudio da izaberem mjesta u avionu, uz nadoplatu od sedam eura po osobi. Hm, sedam eura. Nema šanse. Iako je tih 12 eura (5 za kartu i 7 za izbor sjedala) i dalje premali iznos za let bilo gdje, moram priznati da niskobudžetne avionske opcije u meni bude neku vrstu natjecateljske škrtosti. Ono, kad sam već ulovila, da stvarno s tim najnižim nivoom karte i stignem do 1600 kilometara udaljenog skandinavskog grada.
Dok sam klikala da ne želim kupiti mjesta u avionu, operater mi je crvenom animiranom strelicom pokazivao ”possible seats” za Slavicu i mene. Strelica s imenom Ana blinkala je pokazujući mi omraženo sjedalo u sredini, u prvom dijelu aviona, a za Slavicu dijametralno suprotno, isto u sredini, ali u zadnjem redu. E pa ovaj put, čak i po cijenu da ne sjedim uz prozor, što je meni kao velikom suckeru avionskog putovanja jedna od većih žrtvi, odlučno sam se oduprla i kliknula plati bez nadoplate.
Catch no. 2
Da sam doplatila onih 7 eura, mogla sam nas odmah checkirati za oba leta, i odlazni i povratni, što je zgodno jer sve riješiš odjednom. Uploadaš obaveznu covid putovnicu i o tome više ne brineš. Ovako to mogu učiniti najranije 24 sata prije svakog leta. U slučaju da se putnik ne mogne ili zaboravi checkirati online, može i na aerodromu, uz nadoplatu od 50 eura! Riskirala sam. Avion za Oslo bio je prilično prazan. Pedesetak putnika se raštrkalo po avionu, a Slavica i ja smo točno 30 sekundi sjedile na ”plaćenim” mjestima prije nego nam je nasmiješena stjuardesa ponudila cijeli red na exitu. Onaj s više mjesta za noge.
Catch no. 3
Otputovale smo srijedom poslijepodne, a vraćale se subotom ujutro. Dva i pol dana Osla i tri noći. Bilo bi bolje da je obrnuto. Da iz Zagreba ide jutarnji avion, a iz Osla večernji, no zar stvarno smijem bilo što reći za onih dvadeset eura troška na VISA kartici.
Kada sam kupovala kartu bio je još jedan detaljčić koji u brzini i adrenalinu nisam uopće doživjela. Na destinaciji nije pisalo čisto ”Oslo” nego ”Oslo – Torp”. Zvučalo je kao Zagreb – Pleso. E pa Torp je mjesto 120 kilometara južno od glavnog grada Norveške odnosno sat i 40 minuta vožnje busom ili dva sata vlakom.
Vlak mi je uvijek draža opcija, ali… Ne vozi direktno s aerodroma nego se prvo shuttle busom treba prebaciti do centra Torpa, a otamo uloviti vlak. Kako smo dolazile navečer, vožnja busom mi je bila sasvim elegantan izbor. Karte za bus, i to povratne, platila sam karticom preko interneta, još u Zagrebu. Jedna povratna karta koštala je 45 eura. Iako četiri i pol puta više od povratne avionske karte, no i dalje je ukupan zbroj vrlo povoljan. Znači da je karta do centra Osla i natrag do Zagreba koštala 55 eura po osobi odnosno, ukupno za nas dvije, oko 800 kuna na VISA kartici.
Zabina aplikacija na kojoj pratim potrošnju već dugo mi dođe kao novčanik, osim što ne zavirim u nju kako bih vidjela koliko imam novca nego koliko sam potrošila, a to mi je na putovanjima uvijek daleko zgodnije. I neusporedivo sigurnije.
Imam dosta prijatelja koji mi lagano zavide na putovanjima, ali se istovremeno i lagano plaše kada je u pitanju novac – krađe novčanika, plaćanja karticom u inozemstvu, da ne govorim o plaćanju putem interneta dok ste u inozemstvu… E pa dragi ljudi, plaćanje karticom je ne samo najsigurniji nego i najelegantniji način. Ono što je vrlo bitno znati jest da vas iz banke nikada neće nazvati kako bi tražili neke podatke o vašoj kartici. Također neće vas tražiti da unesete vašu lozinku, niti PIN. Ako vas to netko traži, pogotovo putem neke aplikacije za dopisivanje, znači da NIJE iz banke nego vas pokušava prevariti. Nakon ove lekcijice, ajmo natrag u Norvešku. Evo me u busu za Oslo.
Bus nije neki ultramoderni kakav sam možda očekivala u Norveškoj. Vrlo skroman. Daleko je to od high-tech buseva sa zaposlenicima koji pjevaju karaoke, kojim sam se između dva provincijska mjesta vozila u Kambodži. Svaki putnik na ulazu u bus dobio je bočicu vode i vlažne maramice, tri godine prije korone.
Inače, kada smo sletjeli u Norvešku, na ulazu u zgradu aerodroma, dočekali su nas putokazi:
Vaccinated “this way >”.
Not vaccinated “< this way”.
S digitalnom covid putovnicom prolazi se bez zastoja. S negativnim PCR testom prolazi se nakon što prođu svi putnici s covid putovnicama.
No cash, no key
Izvrstan smještaj pronašla sam preko Bookinga » i to u zadnji trenutak. Namjerno. Volim last minute odluke. Apartmanski hotel bez recepcije i ključeva. Samo jedinstvena šifra koju su mi poslali sms-om i s njom sam ušla u hotel, lift i apartman. Presladak apartmančić s kuhinjom koja je kompaktno smještena u otoku. S jedne strane su sudoper, mikrovalna i štednjak, a s druge suđerica i frižider. Iznad njih se izvlači stol. Vrlo kul i praktično, nešto kao Ikea na steroidima. Noćenje u ovom aparthotelu bilo je 260 kuna po osobi. Za nas dvije ukupno 1560 kuna na VISA kartici.
Staromodni bicikli i moderne aplikacije
Za kretanje po Oslu odlučile smo iznajmiti bicikle. Da bismo ih mogle koristiti prvo smo na mobitelima trebale instalirati aplikaciju preko koje se kupi dnevna karta, a putem aplikacije se otključava i zaključava bicikl. Dnevna karta iznosi 59 norveških kruna što je oko 44 kune. Platila sam karticom na parkingu, preko mobilnog interneta. Stisnula na aplikaciji ”otključaj” i bicikl na broju 16 je počeo blinkati da je otključan.
Ovo je najjeftiniji način kretanja kroz grad. S dnevnom kartom možete se voziti tijekom 24 sata, no jedan bicikl trebate vratiti unutar sat vremena. To im je fora da se nepotrebno ne zadržavaju bicikli ako ih ne vozite. Dovoljno je samo doći do parkinga bicikla, ostaviti jedan i nastaviti s drugim. Parkinzi su jako gusto raspoređeni po gradu, a aplikacija točno pokaže koliko si udaljen od najbližeg parkinga, koliko je slobodnih mjesta za parkiranje te koliko jje raspoloživih bicikala za iznajmljivanje.
Što se tiče norveške krune, nešto je slabija u odnosu na kunu, a za svog boravka nisam je nigdje uspjela vidjeti ”uživo”, niti mi je bilo gdje zatrebala. Na većini mjesta, uključujući restorane i birceve, nije uopće moguće platiti gotovinom. Samo karticom. To je skandinavski đir koji je zavladao i prije korone. Ni u Kopenhagenu 2018. godine nisam vidjela tamošnju krunu.
Tada su u Kopenhagenu doslovno svi vozili bicikle, bio je to trenutak prije nego su na scenu došli električni romobili. Ne znam kako danas izgleda, no s jatom bicikala Kopenhagen je jako dobro funkcionirao, sve je bilo savršeno iscrtano, a kultura vožnje na visokom nivou.
Oslo je ultra moderan i jako ugodan grad. I otišao je level naprijed. Nema puno ”običnih” biciklista, češće su na električnim, a neizmjerno više na električnim romobilima. I romobili se iznajmljuju na isti način, ali teško ih je uloviti, parkinzi su uglavnom prazni jer su svi u vožnji. Vozači romobila su, kao i u Zagrebu, malo obezglavljeni, jure, zalijeću se i svako malo se sudaraju. Tijekom dva dana svjedočile smo nekoliko nezgoda. Gledale smo dvije žene, sudarile su se, obje pale, počele se smijati, lupile jedna drugoj ”five” i nastavile dalje svaka na svom romobilu. Skandinavska miroljubivost.
Slavica i ja bile smo među rijetkima koji voze staromodni bicikl na nožni pogon, a i još rjeđe osobe koje nose masku u zatvorenim prostorima. Jer u Norveškoj se više ne nose i ljudi su se apsolutno priviknuli. Nas dvije smo ih gledale malo s nepovjerenjem i religiozno stavljale masku. Prvi dan. Drugi dan nismo.
Next level library
Najzanimljivije mjesto u ultramodernom Oslu je nova Deichman biblioteka. Sa zgradom Opere te novim muzejem Munch (koji se nažalost otvorio par dana nakon što smo mi bile u Oslu) čini arhitektonski triptih u uvali Oslo Fjorda. Ispred Muncha je novoizgrađena plaža, a u cijelom zaljevu lagano plutaju drvene saune. O njima mao kasnije. Prvo biblioteka.
Prije desetak godina Mercedes je pustio kampanju koja je zbog šovinizma prema plavušama bila zabranjena. Scenarij ide ovako: plavuša dolazi na pult i glasno naručuje: ”Pomfrit, hamburger i milkshake”. Ozbiljna žena za pultom je s laganim prezirom upozorava: ”Ovo je biblioteka”. Plavuša se osvrne, oko nje svi sjede u potpunoj tišini i gledaju u glupaču koja je zalutala u biblioteku te oskvrnavila njezinu intelektualno tihu atmosferu. Plavuša se ponovno okrene knjižničarki i prošapće onako kako se inače govori u biblioteci: ”Pomfrit, hamburger i milkshake”. Poruka Mercedesove kampanje bila je Beauty is nothing without a brain.
Desetljeće kasnije, na sreću, biblioteke su se počele razvijati po mjeri ove plavuše. Deichman biblioteka proglašena je u 2021. najboljom bibliotekom u svijetu. Dinamično mjesto u kojem je bogata riznica knjiga uklopljena u ugodni dnevni boravak koji se proteže na pet katova. Stepeničasti dio koji se spušta s petog na četvrti kat ima najljepši pogled na Oslo Fjord, prekriven jastucima na kojima su udobno zavaljeni ljudi, neki spavaju, jedu pomfrit, salatu… Normalno razgovaraju. Izuli su tenisice. Po cijeloj biblioteci raspoređeni su veći stolovi na kojima grupice raspravljaju i zajedno uče. Ako vam treba mir onda postoje i zatvorene sobice za jednu ili više osoba. Na svim stolovima su punjači za gadgete, a u sastavu biblioteke je i kino, birc s terasom za sunčanje i pogledom na Fjord, restoran, neki shopovi…
Zanimljiva crtica je i da Norvežani nose titulu najnačitanije nacije. A formula je, čini se, jednostavna: par razbacanih jastuka, kava u papirnatoj šalici, pomfrit i knjiga.
Primijetila sam da su moji storyji iz biblioteke imali najveći pregled ikad. Jer ljudi žele i učiti i čitati i općenito rasti, a ovakav ležerni stil urbanog života, izgleda, tome pomaže.
Kos nadjačao hygge
Iako se danski izraz ”hygge” (čita se hiu-ge) nametnuo kao popularniji i poznatiji sinonim za uživanje u životu, norveški ”kos”, a znači cosiness, je otišao još dalje u smislu prepuštanja ljepoti trenutka. Opisuje toplinu, ljubaznost, smijeh, brižnost, zajedništvo… Začetak ove filozofije uživanja nalazi se u surovoj norveškoj klimi i potrebi ljudi za toplim ugođajem, ugodnim intimnim trenucima bilo u stanu ili vani. Norvežani vole piknike uz vatru, ispijati vruću kavu, obožavaju pletenje, nositi udobnu ”iznošenu” odjeću, karirani uzorak… Vrhunac norveškog ”kosa” su vafli. A tek drvene saune s pećima na drva.
Vikinzi 21. stoljeća plutaju u saunama
Nekoliko ”brendiranih” kolonija plutajućih sauna usidrene su u Oslo Fjordu. Skužila sam da se posebno napune oko pet poslijepodne kad u njih dolaze kolege s posla. Samo muški ili samo žene, a neke grupice su mješovite. Fotkala sam ekipu mladih, dobroraspoloženih vikinga, crvenkaste kože, nakon što su izašli iz saune i bacili se u more. Nekoliko njih posjetilo je Hrvatsku, rekli su mi da im je lijepa, a naše more prevruće.
Navečer smo Slavica i ja otišle na jazz koncert u moderni koncept sauna ”Salt”. Koncert je bio u povećoj kolibi koja preko dana, valjda, služi kao sauna. I navečer je u njoj bilo prilično vruće. Ljudi su dosta gusto sjedili za drvenim klupama, bez maski, pili pivo i dobro se zabavljali. Dvije Hrvatice s maskama stajale su na vratima kolibe.
Norveški vintage i hibridni dućani
Prateći ”kos” odvezle smo se u boemski kvart Grünerløkka. Malo me je podsjetio na zagrebačku Martićevu, no znatno je veći, razvijeniji i življi. Norveški street style jako se fura na vintage odjeću, uz dizajnerska imena poput Gannija, dućani s ”vintage” robom smjestili su se u ovom kvartu. No iako se promoviraju kao vintage, nisu to ni second hand, a ni vintage. U Skandinaviji je, naime, poprilično razvijen posao sa stockovima odjeće. Neprodane kolekcije iz ranijih sezona. Sve ima taj ”cozy” prizvuk, no meni je, moram priznati, takva odjeća malo dosadna pa je moja kartica ostala ”cozy” u mojoj torbici, do sljedeće prilike da je izvučem.
Dućan koji me je potpuno očarao je, u stvari, hibrid cvjećarnice i modnog shopa. Luck Oslo. Savršeno stilizirani prostor u kojem se nadopunjuju birane kućne biljke i odjeća modnih brendova koji uglavnom imaju predznak sustainable. Tako su u ponudi jakne od recikliranog perja, a početna cijena za bilo koji komad odjeće ili biljku je preko tisuću kuna. No užitak u ovom modernom raju je fenomenalan. Totalni ”kos”.
Ministar vafli
U Grünerløkka se nalazi i najpoznatiji norveški waffle shop Haralds Vaffel, čiji je vlasnik Jonathan, mladi dečko. Priča ide ovako: da bi pokrio troškove studiranja Jonathan je počeo peći vafle u studentskoj sobi i prodavao ih na prozoru. Pekao ih je samo vikendom. I posao je krenuo. Uskoro ga je inspekcija zatvorila jer nije imao dozvolu. Vijest o zatvaranju prenio je lokalni news portal, krenula je snažna podrška preko fejsa i već za dva dana vlasti su mu dale dozvolu da nastavi s radom. Iz sobe je još naredne četiri godine pekao vafle prije nego je otvorio vlastiti waffle shop. I ne samo to, norveške vlasti dale su mu posebnu titulu ”ministra vafli”, a on je dobio zadatak da promovira norveške vafle.
”Haralds Vaffel” je prostor sa svega 4 sjedeća mjesta i klupicom ispred izloga. No čini mi se da mu biznis dobro ide. Stoji se u redu. Ima podjednako i Norvežana i turista jer Jonathan doista jako dobro promovira vafle i postao je atrakcija. On peče vafle, a pomoćnica na njih dodaje džem, norveški slatki sir ili sladoled. Porcija je oko 80 kuna.
Slavica i ja ugrabile smo mjesto u kutu. Kada smo pojele, pitao nas je jesu li nam se svidjeli vafli. Rekle smo da jesu. Ja sam ih jela s tim lokalnim slatkim sirom. Okus je kao da vam je karamel bombon uletio u boju za farbanje zidova. Slavica je uz vafle odabrala sladoled od slatkog norveškog sira koji ima okus kao da ste smrznuli bombon koji je prethodno uletio u ”jupol”. Jonathanovi vafli uživo izgledaju jadnjikavo kao i na fotki. Ni okus im nije ništa poseban. Daleko su finiji oni koji se mogu kupiti na zagrebačkim adresama, a i na svakom štandu na rivama po dalmatinskim mjestima.
Ali nije toliko bitno što Jonathanovi vafli nisu previše ukusni. Mi Hrvati i nismo mjerilo jer smo, čini se, kada je u pitanju hrana jako visoko postavili kriterije. Jonathan Larsson nije nikakav poseban mladi biznismen već običan dečko koji je pokušao raditi ono što zna. Stvar je u tome da je imao svoj biznis plan i podržala ga je i država, a i zajednica. On radi ono što voli. Posao mu ide. To je pravi poslovni ”kos”. I još jedan detaljčić. Jonathan uopće nije Norvežanin, nego Šveđanin.
No cash, no roses
Dok sam bila u Oslu objavila sam story, vidio ga je dečko s kojim sam prije puno godina išla na vjeronauk. Poslao mi poruku. Nisam ni znala da živi u Oslu, vodi građevinsku tvrtku. Navečer smo s njim otišle na piće u Sor. Cafe ispred kojeg ljudi plešu latino plesove. Ja sam na terasi birca prakticirala ”kos” pod grijaćom lampom, s nogama zamotanim u dekicu. Nazdravili smo jegerom. Jedan jeger 90 kuna. Ovaj ”kos” definitivno košta.
U ovom, kao i u svim drugim bircevima i restoranima, plaća se karticom. Konobarica donese pos aparatić, upiše iznos računa, u praznu kućicu gost utipka iznos napojnice i beskontaktno plati karticom. Kako Visa u Hrvatskoj omogućava da na pos aparatu odmah utipkam i broj rata na koliko ću razvući račun došlo mi je da, čisto iz fore, i jeger u Norveškoj na posu razvučem na tri rate. Ali, reko’, neću. Moja runda. Kad je bal neka je.
Baka imigrantica koja je s ulice pokušavala prodati ruže gostima u kafiću, nažalost, nije imala sreće, jer nitko nije imao gotovine. Izgleda da je ona zadnja osoba u Oslu koja se još uvijek oslanja na cash.
Za kraj ukratno o gastronomiji. Losos. Beskontaktno. Oko 150 kuna po porciji u street food verziji.
Da sam s dvometarskom biljkom iz fenomenalnog Luck Oslo dućana pokušala ući u avion niskobudžetne kompanije, račun na Visi bio bi poduplan, ovako cijelo putovanje u najskuplji europski grad bilo je vrlo povoljno. Pravi putnički ”kos”.
Foto: Ana i Slavica Josipović
